Ogovaranje je kuga gora od Covida

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje ove nedjelje (usp. Mt 18, 15-20) preuzeto je iz četvrtog Isusova govora u Matejevu Evanđelju, poznatog kao „govor o zajednici“ ili „govor o Crkvi“. Današnji odlomak govori o bratskom ispravljanju i poziva nas razmišljati o dvostrukoj dimenziji kršćanskog postojanja: zajedničarskoj, koja zahtijeva očuvanje zajedništva, te osobnoj, koja nalaže pažnju i poštivanje svake pojedine savjesti.

Da bismo ispravili brata koji je pogriješio, Isus predlaže pedagogiju oporavka. Isusova je pedagogija uvijek pedagogija oporavka; On uvijek nastoji oporaviti, spasiti. I ta je pedagogija podijeljenu u tri koraka. Najprije kaže: „idi i pokaraj ga nasamo“ (r. 15), to jest, ne iznosi javno njegov grijeh. To znači poći k bratu obzirno, ne da bi ga se osudilo, nego da bi mu se pomoglo shvatiti što je učinio. Koliko smo samo puta imali to iskustvo: netko dođe i kaže nam: „Čuj, ti si u tome pogriješio. Trebao bi se malo u tome promijeniti“. Možda ćemo se isprva rasrditi, ali ćemo kasnije zahvaliti, jer je to gesta bratstva, zajedništva, pomoći, oporavka.

To Isusovo učenje nije lako provesti u djelo i to iz više razloga. Postoji strah da će brat ili sestra loše reagirati; katkad nedostaje dovoljno povjerenje u njega ili nju… a ima i drugih razloga. Ali svaki put kad smo to učinili osjetili smo da je upravo to Gospodinov put.

Može se, međutim, dogoditi da, usprkos mojim dobrim namjerama, prvi pokušaj ne uspije. U tom je slučaju dobro ne odustati i reći: „Ma nek’ sam to rješava, dižem ruke od toga“. Ne, to nije kršćanski. Ne smijemo odustati, nego moramo podržati brata ili sestru. Isus kaže: „Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja“ (r. 16). To je propis Mojsijeva zakona (usp. Pnz 19, 15). Premda se čini da je protiv optuženog, zapravo ga štiti od lažnih optužitelja. Ali, Isus ide i dalje od toga: traži se dvojicu svjedoka, ne da bi optužili i osudili, nego pomogli. „Idemo se ti i ja dogovoriti da porazgovaramo s ovim, s onom koji griješe, koji čini nešto loše. Idemo kao braća s njim razgovarati“. To je stav oporavka koji Isus želi od nas. Isus, naime, uzima u obzir i mogućnost da i taj drugi pristup sa svjedocima propadne, za razliku od Mojsijeva zakona, prema kojem je svjedočanstvo dvojice ili trojice bilo dovoljno za osudu.

Čak i ljubav dvojice ili trojice braće može biti nedovoljna, jer su on ili ona tvrdoglavi. U tom slučaju – dodaje Isus – „reci Crkvi“ (r. 17), to jest zajednici. U nekim se situacijama uključuje čitavu zajednicu. Postoje stvari koje drugu braću ne mogu ostaviti ravnodušnima: potrebna je veća ljubav da se brat oporavi. No, ponekad možda čak ni to nije dovoljno. Isus kaže: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik“ (ibid.). Ovaj nas, naizgled tako prezriv, izraz zapravo poziva da svog brata vratimo u Božje ruke: samo će Otac moći iskazati ljubav veću od one koju imaju sva braća zajedno. Ovo nam je Isusovo učenje od velike pomoći, jer – sjetimo se tek jednog primjera – kad vidimo neku pogrešku, manu ili da su brat ili sestre posrnuli, obično prvo što činimo jest to da idemo o tome drugima govoriti, ogovarati. A ogovaranja zatvaraju srce zajednici, zatvaraju se jedinstvu Crkve. Veliko ogovaralo je đavao koji uvijek govori ružno o drugima, jer je on lažac koji nastoji razjediniti Crkvu, udaljiti braću od Crkve i unijeti razdor u zajednicu. Molim vas, braćo i sestre, učinimo taj napor da ne ogovaramo. Ogovaranje je kuga gora od Covida! Učinimo taj napor: nemojmo ogovarati. To je Isusova ljubav, koji prihvaća i carinike i pogane, sablažnjavajući umne ljude onog vremena. Stoga nije riječ o osudi bez prava priziva, nego o priznanju da naši ljudski pokušaji ponekad mogu propasti te da samo onda kad se nađe sâm pred Bogom, brat može stati pred vlastitu savjest i odgovornost za svoja djela. Ako ne ide drukčije utecimo se šutnji i molitvi za brata i sestru koji griješe, ali nemojmo nikada ogovarati.

Neka nam Djevica Marija pomogne da bratsko ispravljanje postane zdrava navika, tako da u našim zajednicama uvijek možemo uspostavljati nove bratske odnose, utemeljene na uzajamnom opraštanju i, prije svega, na nepobjedivoj snazi Božjeg milosrđa.